Slobodna Dalmacija – Žrtva obiteljskog nasilja: Bez Sigurne kuće bila bih u grobu ili ludnici

Split, 25.09.2012 - Zrtve obiteljskog nasilja u razgovoru s novinarkomNovinarka “Slobodne” u razgovoru sa žrtvama obiteljskog nasilja, koje su utočište pronašle u Sigurnoj kući / FOTO: Jakov Prkić / Cropix

U Hrvatskoj svakih 15 minuta bude fizički zlostavljana jedna žena, a policija prosječno 29 puta dnevno intervenira zbog nasilja u obitelji. Poražavajući su to podaci izneseni prošlog tjedna, u okviru obilježavanja Dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Utočište od zlostavljača žrtve nasilja pronalaze u skloništima kojih je, nažalost, premalo, pogotovo u Dalmaciji, što je nedavno potvrdila i Milanka Opačić, ministrica socijalne politike i mladih. Od Šibenika do Dubrovnika djeluje samo jedna Sigurna kuća koju je prije gotovo godinu dana u Splitu otvorio “Caritas”. U njoj danas boravi pet osoba od kojih su dvije s nama podijelile svoja iskustva.

Bijela košulja

– Da nije Sigurne kuće, ja bih sada bila na groblju ili u bijeloj košulji… Najapsurdnije je što sam odbijala ići u sklonište misleć’ “šta ću tamo, ‘ko će slušati moje žalopojke”… Da sam samo znala, ne bih ovoliko dugo trpjela – priča nam Ana (45, točni podaci poznati redakciji). Iza nje je, kaže nam, 12 godina života s čovjekom koji ju je uglavnom psihički, a nerijetko i fizički, zlostavljao, pet godina života na antidepresivima i pokušaj suicida.

– Nikomu se nisam mogla obratit za pomoć jer je on sustavno, godinama radio na tomu da me udalji od rodbine i prijatelja. U društvu me podcjenjivao govoreći da sam glupa, lijena, nesposobna… Na kraju sam i sama počela vjerovati u to. Potpuno mi je uništio samopouzdanje…

Živjela sam praktički kao njegova sluškinja – lijegala u ponoć i dizala se u četiri ujutro ako bi se njemu tako prohtjelo – prisjeća se Ana s mukom trenutaka iz “prošlog života”. Pitamo je zašto nije prije prekinula tu kalvariju, a ona objašnjava da je odgojena u konzervativnoj obitelji u kojoj se muškarcu nije smjelo proturječiti, te da se od nje tražilo da, prije svega, bude – poslušna.

– Ostavila sam mu cijelu imovinu koju smo stekli zajedno; ništa i nitko mi ne može platiti sigurnost koju sad osjećam…

To je valjda i razlog što sam u Kući konačno počela jesti i udebljala se 10 kilograma – kaže Ana.

Priča njezine cimerice iz skloništa, Katarine (30), još je mučnija jer je dio nje i dvoje malodobne djece. Od nasilnog partnera, teškog alkoholičara, pobjegla je prije osam mjeseci kad ju je prebio toliko da je završila u bolnici.

– Znate kako je – u početku mislite “ajde, ima taj problem, ali je dobar čovjek, promijenit će se”… Nakon nekog vremena vidiš da postaje samo još gore, ali tu su i klinci i krov nad glavom bez kojega bih mogla ostat u slučaju rastave, pa trpiš i trpiš…

Djecu nije mlatio, ali su, naravno, proživljavala psihičku torturu. Sretna sam što vidim da ih polako napušta taj unutarnji nemir, što u Kući mogu mirno spavati bez straha da ih probude urlici – kaže nam Katarina s kojom smo, jednako kao i s Anom, razgovarali u “Caritasu” jer je adresa Sigurne kuće tajna i za nju zna samo petero ljudi.

Dojava policije

Negativna iskustva, poput uhođenja ili upada zlostavljača, dosad, kaže nam Ivna Čevra, voditeljica Skloništa, nisu imali, a ona se nada da će tako i ostati. U Kući je od konca prošle godine bilo smješteno ukupno 11 osoba iako je “Caritasu” pristiglo ukupno 19 zahtjeva. Zbog popunjenosti kapaciteta, žrtve zlostavljanja s područja Dalmacije morali su, dodaje naša sugovornica, slati u druga skloništa: u Zagreb, Rijeku…

– Procedura je takva da mi reagiramo po zahtjevu Centra za socijalnu skrb ili po dojavi policije, no ima situacija kad doslovno žrtvama spašavamo živu glavu i nemamo vremena poštovati protokol. Zakon propisuje da se u Sigurnoj kući smije ostati od šest mjeseci do maksimalno godinu dana, što je i logično jer žrtve moraju znati da je ovo privremeni smještaj, da se ne smiju “uljuljkati”…

Za boravka u skloništu moramo ih osnažiti, da vrate samopouzdanje i stanu na svoje noge kako bi počele novi život. Ono u čemu im pomažemo jest da prije odlaska pronađu nekakav posao, što je golem problem jer je većina njih bila ekonomski ovisna o bivšem partneru, nikad nije radila, a najviše što imaju od obrazovanja je srednja škola.

Ni poslodavci im baš ne izlaze ususret iako od Zavoda za zapošljavanje imaju poticaje ukoliko prime žrtvu zlostavljanja – kaže Ivna Čevra. S problemima stanovnika splitske Sigurne kuće svakodnevno se, osim nje, nosi još i “Caritasova” psihologinja, te pripravnica koja provodi psihološku terapiju s djecom.

 Linda Perić

Preuzeto s,

http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/188625/Default.aspx

Facebook komentari

komentara

Comments are closed.