Voditeljica Caritasova sklonista za žene Ivna Grubišić i psihologinja Jelena Burazin s Viktorijom Duje Klarić/CROPIX
Nakon 24 godine braka Viktorija(45) odlučila je, sa svojom maloljetnom kćerkom, nastaviti život u Sigurnoj kući. Priča naše sugovornice kojoj smo, iz potpuno razumljivih razloga, zaštitili identitet, ne govori o fizičkom, već o verbalnom nasilju kojem je izložen ogroman broj žena, no dobar dio ih trpi i – šuti.
Teška odluka
– Vjerojatno razmišljaju na način “ajde, barem me ne tuče”… I ja sam tako razmišljala u početku, no u posljednjih godinu dana, kad su psihološke torture bivale sve duže i bolesnije, pomislila bih “da mi udre šamar, samo da ne moram ovo slušati”… Moj suprug je uvijek bio ljubomoran, ali u zadnjih godinu dana to je postalo patološki, bio je fokusiran na mene…
Birao mi je odjeću za posao, određivao koliko bih se i s kim trebala družiti… To je išlo toliko daleko da bi me sumnjičavo gledao kad bih se išla tuširati, kao, za koga se ja to uređujem, a prijetnja su bili svi muškarci – od 15 do 65 godina. Jedan dan sam pukla i shvatila da se to jednostavno mora prekinuti – priča Viktorija koja je u Sigurnu kuću ušla prije osam mjeseci, na preporuku svoje socijalne radnice.
Prvih pet dana trebalo joj je, prisjeća se, da uopće shvati gdje je. S drugim štićenicima u skloništu za žrtve nasilja nije bilo puno prostora za izolaciju, a svakodnevno se mučila i s grižnjom savjesti – pitala se je li trebala ostati i trpjeti kako joj dijete ne bi mijenjalo sredinu.
– Suprug, moram priznati, nije zlostavljao našu kćerku, barem ne direktno, jer i ona je prisustvovala tim scenama verbalnog nasilja. Nakon mjesec i pol dana boravka u Kući shvatila sam da sam napravila najbolju stvar za sebe i svoje dijete. Čak sam uspjela raditi ove sezone i zaraditi koju kunu, a još da mi je naći kakav stalni posao, bila bih prezadovoljna – govori Viktorija koja mora smisliti gdje će i kako dalje s obzirom da u Sigurnoj kući može ostati još samo četiri mjeseca.
Voditeljica splitskog Skloništa za žrtve nasilja u obitelji, Ivna Grubišić, potvrđuje nam kako štićenici tu smiju boraviti maksimalno godinu dana što nije čudo s obzirom na kapacitet, odnosno broj mjesta kojima raspolažu.
Samo devet mjesta u skloništu
– Zakonski omjer trebao bi biti jedno mjesto u Sigurnoj kući na 10.000 stanovnika, a to bi značilo da naše sklonište, kojemu gravitiraju Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija, mora imati 50 mjesta. Mi ih, naprotiv, imamo samo devet. Zbog toga smo nekad prisiljeni žrtve nasilja s ovog područja slati čak i u Rijeku što nije najsretnije rješenje, pogotovo u slučaju kad osoba ima stalan posao. Procedura je takva da bi nam Grad Split trebao ponuditi drugu lokaciju, a Ministarstvo socijalne politike i mladih odobriti veći kapacitet što će zasigurno potrajati – smatra Ivna Grubišić.
Da i ovaj Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama ne bude obilježen isključivo pesimizom, vodstvo Sigurne kuće sačuvalo je za kraj i jednu dobru vijest.
Od psihologinje Jelene Burazin doznajemo, naime, kako je uređen prostor u Caritasovu sjedištu, u Zrinsko-frankopanskoj ulici, u kojem se redovito održavaju susreti očeva s djecom, kao i psihosocijalne radionice, a na istom mjestu savjet mogu dobiti i svi oni koji proživljavaju bilo kakav vid nasilja u obitelji.
– Ženama i svim ostalim žrtvama poručujem da se ne srame doći, da nikad nije kasno za novi početak, čak ni kad su na pragu pedesetih, kao ja – poručuje Viktorija.
LINDA PERIĆ
Preuzeto s,
Facebook komentari
