Zašto dječji Caritas?

Identitet i poslanje

Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije otvorio je 05. svibnja 2009. godine, u Gundulićevoj 7, u Splitu, podružnicu pod nazivom “Dječji osmijeh“, želeći izići u susret i pomoći obiteljima kojima je, zbog teške gospodarske situacije, postalo sve teže kvalitetno odgovoriti na zahtjeve koje i dijete i društvo stavlja pred njih.

Prilikom blagoslova nadbiskup Marin Barišić je objasnio i koji je razlog otvaranja ove podružnice i koje joj je poslanje:

Caritas neće moći riješiti strukturna pitanja u našem društvu, ali ovo je kap u moru koja ima svoju snagu i koja govori da se može graditi na drukčijem modelu, ne na modelu gramzljivosti i sebičnosti nego na modelu dobrote, solidarnosti i ljubavi prema siromašnima i potrebnima. Ovo je i podrška našim obiteljima lošijega imovinskog stanja da nisu same, da smo zajedno u njihovoj i našoj potrebi. Stoga, vjerujem da će ovi prostori biti mjesto gdje će najviše obitelji pomagati obiteljima, mjesto zajedništva i sinergije svih ljudi bezobzira na naciju i vjeru’.

Caritas u svakoj složenijoj situaciji želi pronaći onu zraku evanđeoskoga svjetla koja će doprijeti do ljudskoga srca i čovjeku dati nadu“, izjavio je prof. Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije prilikom otvaranja podružnice.

Uvriježeno je mišljenje da je Caritas: mjesto koje treba zbrinuti one najsiromašnije, one s ruba; mjesto gdje ćemo odnijeti stvari koje nama više ne trebaju i kojem ćemo na Nedjelju caritasa dati svoj novčani prilog; mjesto sa kojeg Crkva treba intervenirati u slučajevima velikih prirodnih katastrofa, ratova,… i pomoći onima koji su u potrebi…

To je mjesto izvan nas i mi nismo oni koji su u potrebi (jer ne želimo biti stigmatizirani), a drugi koji jesu neka pokucaju na vrata Caritasa. Tu obično, pred pragom, zastaje naša kršćanska svijest i savjest i o siromaštvu i o Caritasu. A ne bi tako trebalo biti, jer svi smo siromašni.

Siromah si, potreban svakog dobra: siromah u ljubavi, siromah s obzirom na čovječnost, siromah pouzdanjem u Boga, siromašan s obzirom na vječnu nadu” kaže sv. Bazilije Veliki. I Caritas, ne kao mjesto, nego kao model sebedarnog života, treba itekako biti prisutan, usvojen i življen i u našem osobnom i zajedničkom hodu prema Bogu, a “prema Bogu ne idemo hodajući nego ljubeći”, reče lijepo sv.Augustin.

Što je zapravo naša mjesna Crkva željela postići osnivanjem dječjeg caritasa? Je li samo to da netko donese dječji krevetić, dječji odjeću, cipelice,… ili postoji još nešto? Kakvu poruku i kakav poziv nam upućuje kada pred nas stavlja dijete i materijalnu oskudicu obitelji?

Caritas (sebedarje) primljena je i darovana ljubav (amor). Ovo sebedarje je milost. Njegovo je vrelo ljubav koja proistječe od Oca za Sina u Duhu Svetome. To je ljubav koja od Sina silazi na nas. To je stvarateljska ljubav po kojoj jesmo; to je otkupiteljska ljubav po kojoj smo nanovo preporođeni. To je ljubav koju je objavio i ostvario Krist i razlio je u srca naša “po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5). Budući da su ljudi oslovljenici Božje ljubavi, oni su postali subjekti sebedarja, pozvani da se i sami učine oruđem milosti, kako bi dalje izlijevali Božju sebedarnu ljubav i pleli mreže ljubavi” ( papa Benedikt XVI. “Caritas in veritate”, 5).

Caritas je duhovna matrica koja nam je ponuđena, obrazac ljubavi prema Bogu i čovjeku, ljubavi koja nikoga ne izostavlja, bez obzira na njegovu dob, spol, nacionalnost, vjeroispovijest, stupanj stručne spreme, kvocijent inteligencije; ljubavi koja ljubi sve što Bog ljubi a to znači sve i svakoga.

I upravo po ovom usvojenom Božjem pogledu kršćanin se u svojoj karitativnoj službi treba razlikovati od svih drugih socijalnih i humanitarnih organizacija, službi i pokreta. Ovaj Božji pogled kojim je i kroz kojega je najprije vidio sebe, ne dopušta mu gledati i vidjeti drugog izvan Boga, izvan dosega i dohvata nemjerljive Božje snage, ne dozvoljava mu da se zaustavi na periferiji, na vidljivoj pojavnosti, nego ga tjera da ostavi ljušturu i prodre u suštinu drugog čovjeka, “jer Bog gleda srce, Bog hoće srce, Bog gleda osjećaje, gleda istinu koja je u nama” (Angelo Comastri).

Istina o drugom nije samo u njegovu odijelu, istina o čovjeku koji treba pomoć je mnogo dublja i nju smo pozvani otkrivati i s njom suosjećati. I zato caritas i karitativnost nije pridržana samo za djelatnike u caritasovim uredima, caritas je sveopći poziv ljubavi, na put do svačijeg ranjenog i gladnog srca. Ova sebedarnost treba biti vidljiva i u našem odnosu prema roditelju, bratu, sestri, djetetu, susjedu, trgovcu, liječniku, bankaru,…kroz uljudnost, darovani osmijeh, radosni pozdrav, učinjenu uslugu, danu podršku, materijalnu pomoć, savjet, uputu,posjet bolesniku, utjehu osamljenom…

Da u ovom darivanju ne bismo posustali, da od njega ne bismo odustali, zamorili se, ili se pretvorili samo u potrošače ljubavi koju primamo od drugog, potreban nam je Bog i jamstvo njegove ljubavi jer samo Njegova ljubav ima polog trajanja i vječnosti. Potrebna nam je uronjenost i naslonjenost, nakalemljenost na Njega. Trajnost u ljubavi i savezništvo s Bogom – i to je ono bitno što opisuje caritas. Ne toliko moja ljubav, nego Božja ljubav koja podržava naše ljubavi. Ako u susret bližnjem idem samo svojom ljudskom ljubavlju, samo sa svojim srcem u kojem je toliko prikrivenog egoizma, pohlepe, zavisti, oholosti,… tada ne mogu dugo biti pravi i istinski graditelj mira i istine.

Uređivati ili bolje rečeno, popravljati svijet samo kroz materijalne stvarnosti, a Boga previdjeti ili micati u stranu, znači birati materijalnu, tehnicističku metodiku koja ne pozna ni prave istine ni ljubavi ni pravednosti. Zato caritas u središte svojeg poziva na sebedarje, stavlja samog Boga i njegovu ljubav.

Radi se o Božjem prvenstvu. Radi se o tome da ga se prizna kao stvarnost bez koje ništa drugo ne može biti dobro. Poviješću se ne može upravljati zaobilazeći Boga, pukim materijalnim strukturama. Ako čovjekovo srce nije dobro, onda ništa drugo ne može biti dobro. A dobrota srca može u konačnici doći samo od Onoga koji je sam Dobrota – Dobro.” (papa Benedikt XVI. “Isus iz Nazareta”) Tek kada u susret bližnjem idemo sa ovim i ovakvim unutrašnjim raspoloženjem obilježenim Božjim koordinatama, moći ćemo dati kruha gladnima. “Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.” (Iv 15,5)

I kada naša mjesna Crkva otvara dječji caritas, to ne znači samo i jedino materijalnu pripomoć obiteljima kojima je teško, iako je i to itekako potrebno i nužno. Ona nam govori da su naši pogledi postali površni, da su nam srca postala nebrižna i nezainteresirana za avanture otkrivanja Boga u čovjeku.

Jer toliko abortusa, tolika nebriga i neodgovornost kod odgoja djece, prepuštenost televiziji i internetu, ulici, da odgaja djecu, olako prihvaćanje modernih i suvremenih pedagoško-socioloških metoda odgoja i obrazovanja bez kritičkog preispitivanja , rastavljeni roditelji, nasilje u obitelji, u školama… čini da su djeca i djetinjstvo povrijeđeni i ranjeni u svojoj biti i dostojanstvu a to znači da smo prezreli i Boga koji je u svakom čovjeku; da smo prezreli svetost koju svako novorođenče, svako dijete donosi na ovaj svijet sa sobom, jer po svakom novom djetetu Bog nas želi dohvatiti i dotaknuti; da smo izdali svoje poslanje služenju životu i posluživanje ljubavi i sami time duhovno osiromašili.

Dječji caritas nam je, dakle, i mjesto i poziv na novi početak, jer bez obzira na sve dosadašnje propuste i nemarnosti, pronevjere i izdaje, Bog vjeruje u nas; dječji caritas je poziv na nove, čiste i nevine poglede; tople i lijepe riječi poput onih “Volim te“, “Stalo mi je do tebe“, “Drago mi je da postojiš“; dječji caritas poziv je na osmijehe, poljupce, zagrljaje,dobrotu, plemenitost, darežljivost, uslužnost, blagost, strpljivost, susretljivost, gostoljubljivost,… jer se samo ljubavlju može zatomiti “glad srca koja je veća od gladi kruha” (Majka Terezija). Bog računa na tvoje ruke i na tvoje srce. Čeka te u djetetu. Bog-dijete-ti. Zbog toga trojstva osnovan je dječji caritas pod nazivom “Dječji osmijeh“.

 
«Svi ljudi žive, ne zbog brige za sebe
nego zbog ljubavi koju drugi ljudi
u svojim srcima njeguju za njih.»

Tolstoj