Umijeće davanja

Povezanost naših egzistencija mnogo je dublja nego li mi pomišljamo. “Da bismo preživjeli, moramo puno toga primiti, no da bismo živjeli trebamo davati.

Da bismo živjeli, trebamo drugog jer po njemu naš život dobiva značenje. Drugog trebam pustiti u svoj život, dati mu prostor gdje će se smjestiti njegova prisutnost, gdje će moje “ja” prepustiti prvenstvo onom “ti”. Zbog toga je u nama često prisutan strah, nepovjerenje, nesigurnost, kada idemo ususret jedni drugima.

Isus Krist nas kroz svoje javno djelovanje poziva da sa punim povjerenjem krenemo drugome, sa punim srcem, jer i on sam kada pristupa čovjeku, kad ulazi u njegovu povijest, u njegov život, uvijek ide putem ljubavi i uvijek ima pred sobom cijelog čovjeka, ne samo ono što je on bio, što je sada, nego i ono što će on biti, ono što on može postati samo ako taj čovjek dopusti da se on, Isus Krist, uključi u njegov život i promjeni mu životne koordinate.

Važno je ići ususret čovjeku, ali je i važno kako ulazimo u nečiji život. “Mjera kojom mjerite” treba biti ljubav. Samo kada s ljubavlju, obazrivošću, nježnošću, diskrecijom, toplinom, iskrenom brižljivošću, ulazimo jedni drugima u živote, možemo podržavati, uspravljati, izgrađivati, obogaćivati, stvarati, osposobljavati… Budući naše ljubavi nikada ne dosežu mjeru apsolutne čistoće, budući imaju sjenu, mi ne možemo ljubiti čisto i sveto, ne možemo ljubiti niti pristupati drugima kao što je to činio Isus, iako smo na to pozvani.

Bez Božje ljubavi naše ljudske ljubavi ne mogu cjelovito pristupati čovjeku, jer Božje srce drugačije je od našeg srca. Zato je potrebno da sva naša ljudska pohođenja ravnamo Božjim pohodima, da čovjeka mognemo prepoznati u svoj njegovoj unutarnjoj ljepoti, da zamijetimo njegovu osobnost, njegovu vrijednost, obdarenost, ali i njegovu lomljivost, ranjivost, osjetljivost, krhkost,…

Kad je Isus hranio gladne, ozdravljao bolesne, iscjeljivao opsjednute, nikada nije dotakao samo taj vanjski, vidljivi ljudski ugroženi element. Isus je prodirao duboko u čovjeka i u njemu samom uspostavljao sklad, mir, radost, novost, životnost,… Isus je ozdravljao cijelog čovjeka.

I mi kad pristupamo čovjeku, trebamo umjeti poslužiti s ljubavlju cijelog čovjeka. “Ne govorimo da smo zadovoljni kad smo nekome dali novčanu pomoć. To nije dovoljno, iako može biti primljeno sa zahvalnošću. Ono što je najpotrebnije jesu vaše ruke da ih posluže i vaše srce da ih ljubi”, lijepo i duboko kaže Majka Terezija iz Kalkute.

Velika je na nama odgovornost kada pristupamo drugom, jer ako pristupamo samo s kruhom, može se dogoditi da olako, i ne htijući, ponizimo drugog, povrijedimo još više njegovu ranjenost. Zato trebamo biti pažljivi i nikom ne prilaziti bez poštovanja i mjere Kristove ljubavi. Kada sa obazrivošću pristupamo drugome, kada počnemo postupno usvajati Božje kriterije i Božje mjere, Božju pedagogiju, počet ćemo drugačije gledati i sebe, doživljavati sebe, prihvaćati sebe, imenovati sebe, prepoznavati sebe kao ljubljene, kao one od Boga zbrinute, kao one od Boga obdarene i obogaćene, od Boga koji ne daje na ljudsku mjeru, nego na “mjeru dobru, nabijenu, natresenu, mjeru preobilnu koju će staviti u naše krilo”.

I tada ćemo razumjeti razliku između mjere ljudske i mjere Božje. U svom krilu, u sebi, u svom unutarnjem središtu imati ćemo ono čime ćemo ubuduće umjeti mjeriti i život i bližnjega. Na početku činilo nam se da je onaj drugi, onaj kojem se daje, koji je u potrebi, da je on jedini u dobitku i prednosti, da je Isus naklonjen više tome drugom i da više navija za njega. U trenutku kada se dogodi povrat, kad intervenira Božja darežljivost, tek tada uviđamo da to nije tako, da kod Boga vlada drugačija logika i filozofija, da On ne ispostavlja račune po našim shemama već se ravna po posebnom zakonu umnažanja.

To nam je pokazao i Krist kad je umnožio, od jednog dječaka radosno danih pet ribica i dva kruha, i nahranio silno mnoštvo. U početku smo mislili da mi dajemo drugome i da drugi nama nema što dati, a sada vidimo da to nije tako, sada vidimo kako je naš život upravo po tom drugom dobio značenje i opravdanje. U ovom trokutu bližnji-Bog-ja, neprestano cirkulira davanje-primanje gdje nitko nije na gubitku i nitko ne može biti na gubitku jer je Bog samo davanje.

Dopustimo Gospodinu da sva naša davanja označi svojom logikom, pedagogijom i metodikom. Prepustimo Gospodinu naša davanja i naše mjere. Jer mi uglavnom ne znamo davati. Promatram kako ljudi donose stvari u Caritas. Iz načina kako netko daje već možeš iščitati kojom je životnom logikom obuhvaćen,koju je odabrao, koja mu se nametnula, kojoj je predan. Daje li se nešto da bi se očistio stan, da bi se riješilo uspomena, umirila savjest, radi poreznih olakšica, taštine… ili se daje jer se vidi čovjek a čuje Bog, jer je to jednostavno potreba srca. “Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja” (2 Kor 9,7)

Osim umijeća ophođenja sa ljudima kojima dajemo i koje darivamo, bitno je ne zanemariti i kako se ophodimo prema onom što dajemo i što uzimamo. Sveti Benedikt traži od svoje subraće da sa svim stvarima postupaju “kao sa svetim oltarskim posuđem” (RB 31), on traži duhovni pristup, produhovljeni pristup, pristup i pogled koji i u stvorenim stvarima doživljava i slavi Božju imanentnost.

Kako primamljivo zvuči ovaj poziv danas u našem profanom svijetu! Riječ je i ovdje o pažljivosti, brižljivosti prema onom što imamo, što imenujemo našim, a čega smo se spremni odreći u korist drugog. Riječ je i ovdje o brizi za čovjeka. Ono što dajemo bit će u službi života, zato i treba biti takvo da budi životnost, da budi nadu. Stoga ćemo učiniti sve potrebno da ono što dajemo, nadasve ako se radi o već korištenim stvarima, ne ponizi čovjeka već da ga dovede do spoznaje Boga koji se ne prestaje brinuti o njemu.

Angažirati ćemo svoju maštovitost, kreativnost, dosjetljivost,… davati ćemo samo ono što je čisto i uredno,…sitnice koje čine nešto veliko. Kada se primi uredna stvar, tada je i onaj koji prima očuvan u svojoj ljudskosti, tada i on sa pažnjom prima dano, znajući da je već netko kroz darovano prošao, već je netko utkao životnost i želi da je i on koji prima, iskuša, i on to poštiva, znajući da mu je povjeren nečiji spomen na život.

Nadasve je ovo umijeće davanja i primanja važno istaknuti kada su u pitanju djeca, oni čije prve godine tako intenzivno mirišu i odišu svetošću života. Bitno je pomagati njih i njihove obitelji ali tako da nitko ne bude povrijeđen ni ponižen. Kao primjer neka nam posluže Mudraci koji su se došli pokloniti Božjoj svemoći u ljudskoj maljušnosti i nemoći u Betlehemskoj štalici. I učinili su poklon i dali darove tako da nisu povrijedili niti stavili pod upitnik Isusovo čovječje, kraljevsko niti božansko podrijetlo, niti su zazirali od štalice, niti su prezreli njegovih siromašnih roditelja, nego su ih kroz darove na svoj način podržali na čemu su im Marija i Josip zasigurno bili zahvalni.

Eto, takav bi trebao biti i naš pristup djetetu, bilo da se radi o djeci naših prijatelja, rodbine, kumova, susjeda, ili da se radi o djeci koju želimo pomoći preko dječjeg caritasa ili nekih drugih karitativnih i humanitarnih organizacija. Ne povrijediti čovjeka, ni božanske slike koju nosi u sebi niti kraljevstva kojemu je poslan biti dionikom. I sve ono što im dajemo, neka zamiriše tamjanom, neka miriše na sveto i Svetog jer “mjerom kojom mjerimo zauzvrat će nam se mjeriti”.